Lehet, hogy már említést tettem alábbiakról, de ilyen magvasságokat nem lehet elégszer közzé tenni, és remélem a közeljövőben aktuális témává fog válni Ujo Tonco (aki nem rokonom!!!) épületes ügyködései bunyevácaink rovására.
Sajnos arra nincs időm, hogy lefordítsam az írást, annyit röviden, hogy a bunyevácoktól bekebelezett bajai Csitanicáról és szövődményeiről szól.
Az Ujo máris egyeztethet Árpi kebelbarátjával (kulcsokat lehet előkészíteni), kinek a kezén/lelkén száradnak azok az anyagi javak és egyéb ingóságok, melyek ki tudja hol kötöttek ki.
Akik értik alábbiakat, kérem, ne hagyják abba a röhögéstől, tanulságos végigolvasni, miféle embereknek, miféle módon, miféle embereket sikerült ekként bolonddá tenni.
És sírni tudnék ...
____________________________________________
"TEŽAK POLOŽAJ HRVATA U MAĐARSKOJ
Bajska bunjevačka katolička čitaonica
Piše: Antun Mujić, predsjednik Bajske bunjevačke katoličke čitaonice
Bunjevački Hrvati su 1909. godine u Baji, gradu koji danas broji 40.000 stanovnika, u svrhu održavanja svoje kulture, svojih običaja i svoga jezika, osnovali društvo "Bunjevačka čitaonica". Mađarsko Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je registriranje društva, jer se u nazivu nalazi riječ Bunjevac. (Vidi primjer Mohačke šokačke čitaonice gdje su da bi je registrirali, morali promijeniti naziv u Mađarska čitaonica mohaških Šokaca). Tako su osnivači promijenili naziv i osnovali društvo pod imenom Kršćanska čitaonica, što je izravno odobrio i ministar unutarnjih poslova. Dozvola za osnivanje Čitaonice ujedno je značila da je riječ o jednom od najstarijih hrvatskih bunjevačkih društava, iako se nije moglo registrirati pod svojim imenom.
1910. godine su članovi društva svojim novcem (bez ikakve državne ili vanjske pomoći, dapače nasuprot tome) svojim radom i znojem sagradili zgradu čitaonice. Društvo je postiglo da je u Baji i u okolini napokon osnovana jedna organizacija Bunjevaca, jedina oaza za njegovanje hrvatske kulture, običaja i jezika. Nije pretjerano ako tvrdimo da je bila jedina oaza, jer članovi društva - isto svojim novcem - osnovali su knjižnicu s otprilike 2.000 knjiga, hrvatskim i klasicima svjetske književnosti, naravno u hrvatskom prijevodu, tako možemo pretpostaviti da je svojevremeno bila najveća hrvatska knjižnica u Mađarskoj. U zgradi je sagrađena i pozornica, s potrebnom kazališnom opremom (rasvjeta, zastor, kostimi, kulise), i svake godine prikazali bi jednu ili dvije predstave, naravno s amaterskim glumcima, ali na bunjevačkom hrvatskom jeziku, što je bilo itekako značajno za održavanja kulture i njegovanje jezika.
Društvo je preživjelo I. svjetski rat, Antantu, Hortijev režim i njemačko osvajanje, kao i II. svjetski rat, ali nije preživjelo "najsuvremeniji društveni sustav u povijesti čovječanstva", jer su komunisti 1949. rasformirali društvo, zgradu nacionalizirali, knjižnicu s 2.000 knjiga samljeli (nisu ih popalili kao fašisti), kazališnu dvoranu razrušili, opremu kazališta raznijeli, odnosno devastirali. Tim činom su prekinuli 40 godina staru povijest Hrvata Bunjevaca Baje, i uništili jedinu ustanovu gdje se još čula hrvatska riječ. Ali, nisu samo zgradu zatvorili i uništili knjige, nego su strpali u zatvor i vođe društva (dr. Jelića, Agatića i druge). Završeno je jedno razdoblje od 40 godina i započelo je slijedećih 40 godina u kojem je djelovala "južnoslavenska" škola, ali ni jedno bajsko dijete nije naučilo "južnoslavenski", a postojala je i ("južnoslavenska" plesačka grupa čiji članovi nisu govorili "južnoslavenski", već samo mađarski.
Ponovno rođenje(?)
S upitnikom smo napisali naslov. 1988. jedna oduševljena grupa Bunjevaca (oko 30 ljudi) ponovno uspostavlja čitaonicu i sukladno zakonu registrira je kod tadašnjeg Gradskog savjeta i tako Čitaonica postaje pravna osoba - ponovno. Tada nisu postojali takvi problemi da naziv Bunjevac ne bi registrirali, ali počele su druge kalvarije. Zgradu, nekadašnje sjedište, nisu vratili, usprkos tome što je naš zahtjev obišao sve moguće forume. U međuvremenu je donesen zakon o nekretninama crkvene imovine i tako je zgrada vraćena bajskoj župi Sv. Antuna, zbog svog naziva (Kršćanska čitaonica!) Župa Sv. Antuna proslijedila je zgradu Bajskoj Bunjevačkoj katoličkoj čitaonici, dakle stvarnom vlasniku. Zgradu je za vrijeme komunizma koristila Bajska ugostiteljska tvrtka kao restoran i sukladno namjeni pregradila. U zgradi je kuhinja velikog kapaciteta (300-400 osoba), te nekoliko skladišta i pripremnih prostorija. Tako smo dobili natrag zgradu, koja preko 10 godina nije bila obnavljana, dakle u zapuštenom stanju. Postavilo se pitanje što učiniti sa zgradom. 1997. obratili smo se ravnatelju Ureda premijera mađarske Vlade za nacionalne i etničke manjine. Molbu su odbili. Molili smo Gradsku samoupravu u Baji da donese odluku kojom bi čitaonica postala gradski obrazovni centar (grad Baja ima 4 obrazovna centra). Gradonačelnik je predao našu molbu Odboru za obrazovanje gradske samouprave, no obzirom da već dvije godine nismo dobili nikakav odgovor, našu molbu moramo smatrati odbijenom. Za obnovu zgrade ni od koga nismo dobili nikakav novac, a najhitnije unutrašnje popravke i preinake financirali smo novcem što smo ga dobili od bajske hrvatske manjinske samouprave. U nestašici daljnjih novčanih sredstava bili smo primorani obustaviti radove. Sada sve stoji tako nedovršeno bez ikakvog izgleda, jer za završetak ne stoji na raspolaganju niti jedna forinta.
Ugostiteljska tvrtka nam je predajom zgrade ostavila i nešto trošnog namještaja, kao što su stolci, plinske peći za grijanje, kuhinjsku opremu itd. Trenutno nema ni jednog čitavog stolca ili stola, jer smo ih i mi tijekom godina dalje koristili, ali za njihov popravak ili nabavu novih nismo dobili ni jednu forintu.
Čitaonica je nekoć raspolagala s knjižnicom od 2.000 knjiga koje su komunisti uništili. U Mađarskoj su donijeli zakone za niz raznih odšteta nakon "promjene sustava". Za odštetu naše uništene knjižnice nitko nije dao niti jednu forintu. (Količine knjiga koje su poslane za Mađare izvan Mađarske mogu se mjeriti u vagonima). U Baji unutar Gradske knjižnice postoji tzv. bazična knjižnica s ("jugoslavenskim)" knjigama. Sporazumjeli smo se s ravnateljem Gradske knjižnice da treba razdvojiti knjige na hrvatski i srpski dio i tako prekinuti jugoslavensku bazičnu knjižnicu. Za hrvatski dio Hrvati su ponudili mjesto u zgradi čitaonice, a za smještaj srpskog dijela bi se nastavili oni brinuti. Hrvatske knjige su trenutno u zgradi čitaonice, ali ni jedna nije posuđena, tako da se knjižnica može smatrati skladištem. Ne raspolažemo ni s jednom forintom za grijanje, rasvjetu, telefon, vodu i za plaću knjižničara koji bi izdavao knjige na posudbu.
Čitaonica je pravni nasljednik društva koje je rasformirano 1949., ali nakon ponovnog uspostavljanja ne može se nastaviti gdje je rad prekinut prije 40 godina. Sve se mora početi ispočetka. Nove generacije su odrasle, koje više ne govore jezik, a i mađarsko-jugoslavenski odnosi su učinili svoje. Nakon ("promjene sustava" u Mađarskoj pokrenut je jedan drugi, novi društveni proces - praćenja sudbine Mađara izvan granica zemlje i velikodušna potpora matične države iseljenim Mađarima. Mi Hrvati tada nismo bili u položaju da dobijemo sličnu pomoć od matične zemlje, jer situacija u "Jugoslaviji" nije bila riješena, a naša matična država Hrvatska tada još nije bila neovisna (1988.). Kasnije, zbog rata i obnove porušenih gradova (Vukovar, Dubrovnik) opet nismo mogli računati na takvu pomoć kao što dobivaju Mađari izvan Mađarske. Trianon je podijelio bunjevačke Hrvate Bačke u dvije države, Mađarsku i Jugoslaviju. Dakle, presječeni smo na dva dijela. Mi smo stupili u vezu s bunjevačkim Hrvatima koji žive u Jugoslaviji, točnije s tamošnjim kulturnim organizacijama (Bunjevačko kolo u Subotici, KUD Vladimir Nazor u Somboru, KUD Tavankut itd.), održali s njima zajedničke kulturne priredbe. Ubrzo se vidjelo da postoji potreba za jednim znanstvenim skupom, na kojem bi se pojavili pozvani predstavnici Bunjevaca iz Mađarske i Jugoslavije i dogovorili svoj položaj u tim zemljama. 1989. je bio prvi takav sastanak u Baji, koji je već 1990. prerastao okvire znanstvenog skupa i postao znanstveno-kulturnim skupom i crkvenom priredbom. Sudionike znanstvenog dijela ne bi htjeli ovdje poimenično nabrajati, no treba istaći da su naši gosti bili ministri i veleposlanici, crkveni dostojanstvenici, predstavnici političkih organizacija, Matice hrvatske, Hrvatske matice iseljenika, konzuli... Priredba je održavana devet godina uzastopce i postajala je sve značajnija za bunjevačke Hrvate.
1999. godine smo predali zahtjev mađarskoj Zadužbini za nacionalne i etničke manjine da nam odobre sredstva za tu priredbu, ali smo odbijeni. To je razlog što do 10. priredbe nije došlo.
Imali smo i jednu plesačku grupu, ali zbog besparice u Čitaonici nije bilo grijanja, rasvjete, pa je plesačka grupa na kraju svoju budućnost potražila negdje drugdje (tamo gdje ima novaca za grijanje prostorija!). Organizirali smo i tečaj za tamburaše (uglavnom za mlade i djecu), ali smo i od toga morali odustati zbog nestašice novca.
Morali smo otkazati telefon, jer ga nemamo otkuda plaćati - ne razgovore - već pretplatu. Tako je praktički društvo 1999. prekinulo svoj rad jer ni od koga nije dobilo ni forintu pomoći.
Držimo potrebnim još spomenuti, da je udruga od 1988. godine svake godine organizirala običaj star preko sto godina - Bunjevačko veliko prelo. Na tim prelima bi svake godine nastupio neki drugi tamburaški orkestar, uglavnom iz Hrvatske, ali i vojvođanski bunjevački orkestri, pjevači, plesačke grupe. Prelo se održavalo od 1909. do 1999.; 2000. i 2001. ga nije bilo!
Ako jedna država ili njena vlast želi ukinuti jednu manjinsku organizaciju, za to postoje dvije mogućnosti. Jedan je način iz 1949. a drugi je način polaganog izumiranja. To je izgleda "kulturniji" način.
DOM I SVIJET"
